|
|
|
|
|
POVIJEST I KULTURA |
ISTRA
Naziv Istra prema nekim izvorima potječe od ilirskog plemena Histri, koje je živjelo u tom području. Rimljani Ilire opisuju kao zloglasne gusare koji su znali iskoristiti plićake istarske obale, vrlo opasne za plovidbu.
Međutim prvi dokazi o postojanju života tj. praljudi na području Istre datiraju još iz razdoblja starijeg paleolitika. Starost kamenog udarača izrađenog rukom pračovjeka procjenjuje se na 2 milijuna do 800.000  godina i pronađen je u blizini Pule, u špilji Šandalja. Nalazi iz razdoblja mlađeg paleolitika (40-10.000 godina) nalaze se na lokalitetima Šandalja II te u Romualdovoj pećini u Limskom kanalu.
U Romualdovoj pećini (11 km od Vrsara i 9 km od Rovinja) pronađeno je mnoštvo kostiju od preko 40 životinjskih vrsta, kao što su spiljski medvjed spiljski lav, leopard, spiljska hijena, divlji konj, veliki jelen, snježni zec i dr., uglavnom plijen tadašnjih praljudi-lovaca. Pronađeno oruđe ukazuje na postojanje čovjeka iz razdoblja starijeg kamenog doba, a pećina je i zanimljivi speleološki objekt s pećinskim ukrasima, šišmišima i drugim životinjama. Ime je dobila po svecu Romualdu koji je uz molitvu i meditaciju u pećini boravio tri godine, od 1001. do 1004. godine.
Niz ostalih prahistorijskih nalaza kroz neolit, mlađe kameno doba (6.000 – 2.000 g. prije Krista) dokazuje da ljudi napuštaju isključivo lovačko zanimanje i započinju uzgoj stoke i sijanje žitarica. Oruđe i oružje obrađuju finije, a počinju izrađivati i zemljano posuđe.
Sredinom 2. tisućljeća prije Krista na vrhovima brežuljaka i istaknutim točkama iznad dolina na području cijelog istarskog poluotoka nastaju naselja
– gradine.
U Istri je zabilježeno više od 400 gradina što ukazuje na veliku naseljenost poluotoka u razdoblju brončanog i željeznog doba. Bile su uglavnom kružnog, elipsoidnog oblika i okružene zaštitnim zidinama često i u više pojaseva kod većih gradina.
Korištena je posebna tehnika gradnje gdje su veliki komadi kamenja slagani bez vezivnog sredstva (suhozid). Stambene kuće bile su osim četverokutnog oblika i kružnog tlocrta te su vjerojatno imale krov od kamenih ploča poput današnjih poljskih kućica (kažuna).
Srednjovjekovni Gradići u unutrašnjosti Istre najčešće su bili smješteni na vrhovima brežuljaka koja su im pružala prirodnu zaštitu. Dodatno se gradovi zbog čestih napada susjednih feudalaca ili pak Venecije, osiguravaju gradskim zidinama s nizom kula i tornjeva te često i pokretnim mostom. Dok izvana izgleda kao tvrđava, srednjovjekovni je grad iznutra isprepleten uskim krivudavim ulicama koje prate kružni tok zidina, a centar gradskog života su crkva i trg. Gradske lože javljaju se krajem srednjeg vijeka, jačanjem urbane kulture. To je mjesto sakupljanja građana, mjesto donošenja odluka gradskih otaca. Koristile su u svim oblicima javnog života. Ukoliko su se nalazile izvan zidina uz ulazne kule ili vrata, služile su kao zaklon putnicima u vrijeme kada su gradska vrata bila zatvorena.
 Najbolje očuvani lokaliteti prapovijesnih gradina nalaze se pored Pule (Nezakcij), kod Rovinja (Monkodonja) te kod Poreča (Picugi – naziv za tri gradinski utvrđena brežuljka).
Nezakcij je poznat kao posljednja prijestolnica i «glavni grad» Histra, vjerojatno prvih stanovnika Istre. Histri su bili organizirani u rodovske zajednice, a osim trgovinom, bavili su se lovom, ribolovom, poljodjelstvom i stočarstvom (ovce i koze).
Iako već Krajem 3. stoljeća prije Krista Histri dolaze u sukob s Rimljanima, Rimljani su Istru osvojili tek nakon dva vojna pohoda - 177 godine p.n.e. Iz teksta Tita Livija, rimskog povjesničara iz Augustovog doba opisana je rimska opsada i osvajanje Nezakcija 177. godine prije Krista kada se histarski kralj Epulon da ne padne živ Rimljanima u ruke, ubio, probivši se mačem u trenutku kad su rimski vojnici ulazili u naselje.
Rimljani kao i u cijeloj Europi uvode na područje Istre novu organizaciju, provode, prvu urbanizaciju, grade ceste i povezuju gradove čime znatno pomažu razvoju regije prvenstveno trgovački. Istra je poznata po kvalitetnom kamenolomu što dokazuju višebrojna mjesta antičkih kamenoloma uz cijelu zapadnu obalu Istre. Pulski je amfiteatar građen od domaćeg vapnenca gdje se i vidi umijeće i savršenstvo starih Rimljana u obradi i upotrebi kamena. Zemljišta se pretvaraju u državne posjede (ager publicus), na koje naseljavaju rimske kolone i umirovljene vojnike-veterane. Mnogi su posjedi pripadali carevima te članovima njihovih obitelji i njihovim prijateljima. Grade se ville rusticae, koje služe za stalno stanovanje ili povremeno ljetovanje gospodara te za proizvodnju različitih proizvoda. Niz nalazišta, a u Istri je zabilježeno nekih 300-tinjak antičkih lokaliteta, govori o postojanju različitih radionica: za pečenje gline i izradu lončarskih proizvoda, za izradu i bojenje tkanine, ciglane, radionice amfora. Istra je poznata i po kvalitetnom vinu, maslinovom ulju i drugim delicijama koje je majka priroda skladno podarila ovom kraju. Najviše sačuvanih rimskih spomenika nalazi se u Puli.
Anfiteatar je građen za vrijeme vladavine cara Vespazijana u 1. stoljeću, podignut je velebna građevina koja je služila prvenstveno za gladijatorske borbe. Eliptičnog oblika, mogao je primiti oko 20.000 gledatelja. U podzemnim prostorijama nalazi se stalna izložba «Maslinarstvo i vinogradarstvo Istre u antici» s alatima za proizvodnju ulja i vina (mlinovi, tijeskovi, posude za taloženje) te veliki broj amfora koje su služile kao ambalaža za prijevoz ulja i vina.
Augustov hram posvećen božici Romi i caru Augustu sagrađen između 2. godine prije Krista i 14. godine. Nalazio se na rimskom Forumu, kako se i danas taj trg zove, a u njemu je manja izložba rimske antičke skulpture od kamena i bronce.
U antičke zidine grada Pule bila su uklopljena tzv. Herkulova vrata, vjerojatno prva koja su Rimljani sagradili došavši u Pulu, zatim Dvojna vrata koja se tako nazivaju jer imaju dva lučna otvora, a sagrađena su na prijelazu iz 2. u 3. stoljeće.  Slavoluk Sergijevaca čiji je crtež ostavio Michelangelo posjetivši Pulu u 16. stoljeću, podignut je oko 30. godine prije Krista u korintskom stilu. Posebno zanimljiv spomenik je malo rimsko kazalište koje se nalazilo unutar grada, za razliku od velikog koje danas više ne postoji, a bilo je smješteno izvan gradskih zidina.
Otočje Brijuni ne zaostaju iza Pule po arheološkim lokalitetima s rimskim ostacima. Brijuni su u to vrijeme cjelovit posjed jednog vlasnika čija je gospodarska baza bila komercijalna proizvodnja soli i građevinskog kamena u lokalnom kamenolomu. Na istočnoj obali otoka Veliki Brijun, u zaljevu Verige, pronađen je najveći istarski antički rezidencijalni kompleks. Sastojao se od ville rusticae kao jezgre kompleksa, peristila s reprezentativnim prostorima, dva atrija okružena prostorijama te portika s lođama dužine 80 i širine 6,2 m koji je završavao velikom nasutom terasom s prekrasnim pogledom na more i zaljev. Tri hrama bila su posvećena Neptunu (bogu mora), Marsu (bogu rata) i vjerojatno Veneri (božici ljubavi). Veliki portik povezivao je hramove s bibliotekom, zatim su tu bile terme, uređene terase i vrtovi. Kompleks pokazuje profinjeno jedinstvo arhitekture i krajolika te visoku umjetničku vještinu antičkih graditelja.
Grad Poreč zanimljiv je po svom urbanističkom obliku. U 2. stoljeću prije Krista ovdje je organiziran rimski castrum, vojno naselje pravilnog rastera s dvije karakteristične glavne rimske ulice cardo i decuman. Pravokutni raspored rimskih ulica još se odlično raspoznaje, a potez decumana zadržao je karakter glavne uzdužne gradske prometnice i danas nosi isti naziv.
Trg Marafor nalazi se na položaju nekadašnjeg antičkog foruma, a na njegovoj zapadnoj strani su ostaci triju hramova. Neptunovog, Dijaninog i tzv. Velikog hrama.
Nakon propasti Zapadno Rimskog Carstva 476. godine regiju su pljačkali Goti. Nakon 30-tak godina, Justinijan, car Istočnog Rimskog Carstva, obnavlja imperi, a bizantska će se vlast u Istri održati do 751. godine.
Vladavina Bizanta donosi Puli i okolici razvijen kulturno-umjetnički život. Ravenski biskup Maksimilijan (rodom iz Veštra južno od Rovinja) dao je sagraditi monumentalnu trobrodnu baziliku, od koje je danas ostala sačuvana samo jedna od dviju memorijalnih kapela križnog oblika. Zbog ljepote ukrasa u mramoru, mozaiku i štukaturi, bazilika je nazvana Sveta Marija Formosa (Sv. Marija Krasna). Kao i bazilika, i obje su kapele bile ukrašene podnim i zidnim mozaicima. O Maksimijanu priča legenda da je prilikom oranja našao zakopano zlato koje je poklonio caru Justinijanu, a ovaj ga je zauzvrat nagradio biskupskom stolicom.
Poreč posjeduje jednu od najljepših ranobizantskih crkava u Europi nazvanu Eufrazijeva bazilika prema imenu porečkog biskupa koji je u 6. stoljeću dao podići raskošnu trobrodnu baziliku na mjestu starije crkve. Godine 1997. cijeli kompleks Eufrazijane (crkva, krstionica, atrij te nekadašnja biskupska palača) upisan je u UNESCO-ov popis svjetske spomeničke baštine. Posebno su zanimljivi raskošni mozaici u apsidi, te mramorne ploče s inkrustacijama u sedefu i raznobojnom kamenu.
Prvi sakralni objekt na tom mjestu bio je tzv. Maurov oratorij građen u drugoj polovici 3. stoljeća (očuvan je dio mozaika) kao jedno od prvih mjesta okupljanja kršćana. Mauro je bio prvi porečki biskup i mučenik te je danas zaštitnik grada Poreča i biskupije. On je u doba najtežih progona kršćana, za vrijeme cara Dioklecijana, bio pogubljen zajedno sa svim tadašnjim porečkim klerom. U Eufrazijevoj se bazilici čuvaju njegove moći. U prvim stoljećima ranog srednjeg vijeka u Istru prodiru razna barbarska plemena. Dok su Avari i Langobardi vršili kraće upade i uglavnom se nisu zadržali u Istri, Slaveni su se proširili po čitavom poluotoku i zaposjeli mnoge dijelove njegove unutrašnjosti. Godine 789. Istra ulazi u sastav Franačke države(pod Pipinom III.) koja uvodi feudalni sistem, potiče naseljavanje Slavena, često na zemljišna područja u vlasti gradova. Time gradovi gube svoju samoupravu (naslijeđenu još iz rimskog razdoblja), te slabe, a istodobno jača moć Crkve. Slabljenjem Franačke države i njenim usitnjavanjem, Istra potpada najprije pod italsko kraljevstvo, godine 952. pripojena je vojvodini Bavarskoj, 976. vojvodini Koruškoj, da bi konačno u 11. stoljeću postala samostalno područje pod vlašću crkve, odnosno patrijarha iz Akvileje (sjeverna Italija) i dijelom pod njemačke feudalne obitelji. Različiti će interesi (crkva, njemačko plemstvo, Mletačka Republika) na području cijelog istarskog poluotoka stalno izazivati nove sukobe, pljačke i razaranja u kojima će najviše stradavati upravo nezaštićeno seljačko stanovništvo.
Istra je pripala Habsburgovcima 1797. godine. Od 1805. do 1813. Istra je bila pod vlašću Napoleona. Istra je tradicionalno etnički miješana. Za vrijeme austrijske vladavine u Istri su živjeli Hrvati, Talijani, Slovenci i brojne manjine (npr. Istrorumunji).
Nakon Prvog svjetskog rata Istra je prešla u ruke Italije. Tokom par sljedećih desetljeća Hrvati i Slovenci su bili prisiljeni na talijanizaciju: morali su talijanizirati imena, slavenske škole su bile zabranjene i sl. Talijanska vlada je u Istru naselila oko 4000 Talijana iz Italije, za potrebe administracije. Po završetku drugog svjetskog rata Istra je pripala Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Nakon pripajanja, u Istri započinje proces "slavenizacije". Nakon rata sva slavenska imena i prezimena koja su bila talijanizirina u doba fašizma ponovno se vraćaju u svoj izvorni oblik.
U Domovinskom ratu Istra je bila pošteđena od neposrednih ratnih zbivanja. Ipak, u devedesetim godinama je velik broj izbjeglica i prognanika iz ratom poharanih područja Hrvatske i BiH bio smješten u istarskim hotelima. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
No flash player!
It looks like you don't have flash player installed. Click here to go to Macromedia download page.
|
|
